Naizgled paradoksalno, restriktivan kontekst i strogo definirani projektni zadatak olakšavaju posao arhitekta limitirajući njegove mogućnosti, ostavljajući mu sasvim stvarni, iako nevelik, manevarski prostor.

Slijedeći tu logiku, dvije obiteljske kuće o kojima se ovdje radi sasvim su drugačije: manjkom kontekstualnih uvjetovanosti one su gotovo freestyle vježbe, izazovne meditacije na temu izvangradskog – odnosno prigradskog – obiteljskog stanovanja. Očekivano ili ne, rezultat jedne takve vježbe dvije su sasvim različite kuće, svaka sa svojim prioritetima i po(r)ukama.